Nadoknada

Bio sam neodgovoran spisatelj za ovaj blog, za sebe. No, zato postoji nadoknada, otprilike kao u školi, samo što me nitko ovdje ne opominje ako ne napravim “zadaću”.

Od našeg zadnjeg druženja se zbilo nekoliko događaja pa krenimo redom. Sasvim slučajno redoslijed istih ide od goreg prema boljem, usudio bih se reći odličnom!

Što bi se reklo, pređimo na stvar.
Došlo nam je ljepše i toplije vrijeme, a ja sam dobio kratki film u Srbiji na čije snimanje sam išao. Brže bolje sam okupio svoje drage ljude sa penjanja i rekao moramo negdje van prije nego odem na tjedan dana. Tjedan dana bez penjanja, hej, nedopustivo. I tako smo se mi zaputili prema Vrbovskom, divnom malom penjalištu na otprilike sat i pol od Zagreba.

Negdje na pola puta smo započeli nepotrebnu, a kasnije će se ispostaviti i kobnom, raspravu o tome da bi možda mogli otići na Velu Pešu umjesto Vrbovskog.
Naime, Vela Peša je mlado penjalište, puno dalje od Vrbovskog, smješteno iznad Grobnika. Iako je i tamo bilo sunca, bome je bilo i vjetra. Ne da je bilo hladno i nepenjivo, nego je bilo hladno i nepenjivo! Volio bih reći da je netko drugi kriv za odluku o odlasku na Velu Pešu, ali sve je bila apsolutno moja krivica. Jebiga.

Loši vremenski uvjeti nas nisu spriječili da svakako uđemo u poneki smjeri i pokušamo doći do vrha. Hrabro smo krenuli penjati tu divlju položenu ploču (fuj) i čak nam je dobro išlo, ali vjetar je bio neizdrživ. Kao što sam već jednom vrlo elokventno rekao, jebiga…

Nakon ovog predivno neuspješnog izleta na Velu Pešu sam otišao na snimanje u NP Tara na jugu Srbije. Iako je predivno i priroda je stvarno očaravajuća, mislio sam da smo gotovi sa snijegom i zimom. Tara nije dobila taj dopis, tamo je i dalje bilo hladno sa hrpom snijega, leda, blata, ma što god poželiš.

Srećom ekipa na snimanju je bila predivna kao i krajolik, tako da se sva ta hladnoća, snijeg, mokre cipele, blato itd. lakše istrpilo.

Hvala dobri ljudi!

Konačno dolazimo do najbolje priče.
Po povratku u Zagreb i na savršenih 20 stupnjeva sam nanovo okupio ekipu kako bi išli na penjanje. Ovaj put nismo riskirali sa nepoznatim penjalištima i uputili smo se u Sloveniju, na Kotečnik. Kako su mi rekli Kotečnik je najveće slovensko penjalište i stvarno je prekrasno. Čim sam došao do njega zaljubio sam se.

U društvu s jakim ljudima napadao sam i sam neke za mene jake smjerove (6b+) kojima se jedva čekam vratiti.

Dok sam ja svom snagom vukao da išta uspijem u 6b+ smjeru, prijatelji su trčali kroz šestice i sedmice. Ljubim ih jake i dobre!

Dok su ove dvije jake žene penjale ja sam visio iznad njih kako bi mogao fotogafirati. Ono što je dodatni dokaz njihove snage i volje je to da kad su prošle dio koji mi je bio najbolji za fotografiranje sam ih pitao da odpenju ispod njega i opet ga prođu. Obje su to bez problema napravile. Shvatit ću to kao znak ljubavi.

Nakon uspješno ispenjanjih nekoliko smjerova, fotografiranja i navlačenja po teškim smjerovima jedino što je ostalo je malo glupiranja i ljuljanja na užetu. U principu uže i pojas su skupe ljuljačke za odrasle.
A nakon glupiranja je skoro zašlo sunce i bilo je vrijeme za poći kući. Ovaj dan je bio apsolutna suprotnost izletu na Velu Pešu po svemu, a temperaturno tjednu provedenom u Srbiji.

p.s. Netko mi je hakirao fejs s kojim je bio povezan ig češki turist tako da sam izgubio dva profila jednim udarcem, ali tu smo di smo…