Marjan i rješavanje straha od penjanja kao prvi

Kako to obično biva, netko je na treningu bacio bubicu u uho kako će za vikend biti lijepo vrijeme na moru i da bi mogli posjetiti Marjan u Splitu. Malo, slatko penjalište s pogledom na more. Iskusniji penjači su nas upozoravali da bi nam moglo biti i prevruće, ali tko bi tome vjerovao, ipak je najavljeno samo 14°C.

Svi smo bili uzbuđeni i jedva smo čekali polazak pa smo pobjegli malo ranije sa svojih poslova. Potrpali stvari u auto i u sastavu Florian (zvan Flo ili Floki), Borna (zvan Borna), Domagoj (zvan Domi, Dome ili Domba), Gloria (Zvala Gloria) i ja uputili smo se prema Splitu.

Prvi dan smo se upoznavali sa smjerovima na Marjanu. Jaki dečki su isprobavali visoke pete i jake smjerove, dok su slabi dečki pokušavali laganini smjerove i jedan teški. Pod slabe dečke mislim na sebe. Probao sam se micati kroz 7a smjer, zvan Carsko vino. Kako moćno ime, zar ne? Čak sam i uspio nekakve pokrete napraviti, ali ne ih i povezati. Povezati pokrete do dijela na kojem se nisam više mogao pomaknuti sam ostavio kao zadatak za slijedeći dan.

Došao je slijedeći dan i jaki dečki su nastavili udarati jako. Ja sam ušao u nekakav 6a+ i ustrtario se kako kakva trtara. Od straha sam počeo sve stiskat kao sivonja i dakako upumpao se. Probao sam se još malo micati kroz smjer, ali snage jednostavno više nije bilo. Nevjerojatno koliko te glava može fizički ubiti.

S problemima u glavi odlučio sam barem trening napraviti i kretati se po stijeni na top rope (jebiga). A kad sam već na top rope-u mogu barem probati spojit neke gibove u smjeru za jake dečke. I jesam! Skoro pola smjera sam uspio spojit gibove sa glupim otkopčavanjem užeta. Jebo sve ako otkpčati uže iz kompleta nije teže nego ukopčati ga, ali tu smo di smo.

Jaki momci su popeli sve što su naumili i jako sam ponosan na njih te sretan što sam bio s njima na ovako lijepom izletu. Za mene je ostalo riješit se straha i još malo ojačati, ali polako. Lijepo vrijeme nam tek dolazi.