Kratki godišnji i Španjolska

Nedavno, sa svojih 29 godina, sam prvi put letio u avionu. Posao me natjerao da letim u Manchester. Unatoč strahu sve je prošlo dobro (uz malo tekuće hrabrosti) i jedan cijeli novi pogled na život mi se otvorio. Odjednom neke jako udaljene stvari nisu tako daleke.

Uz novootkrivenu hrabrost za letenje sam krenuo tragati za jeftinim kartama. Naletio sam na neke za Madrid i ugnjavio poznanicu koja živi u okolici Madrida da me udomi na par dana. Na moje sveopće oduševljenje je pristala, karte su kupljenje i planovi za put u Španjolsku su se počeli kovati!

Okej kovanje planova je zapravo laž, skupio sam par informacija gdje i šta, a ostalo prepustio sudbini i sreći. Španjolska je ionako prevelika da se išta, a ne sve, vidi iz jednog kratkog posjeta.

Koliko sam uspio shvaitit španjolci imaju svoju rutinu i vole svoju rutinu. Ne prerano buđenje, posao, druženje, ručak, siesta (prejebena stvar!!!), merienda ili ti ga popodnevna zakuska, druženje/trening/nešto opcionalno i zatim večera. Moram priznati da mi se sviđa takav dan. Idealan, manje posla, više druženja.

I bome su stalno na ulici, parkovima, kafićima, restoranima. Djeca se sama igraju na ulici, sa istrošenim loptama, a hrvatski roditelji na apratima u parkiću sa svojom djecom.

Kada sam bio u Manchesteru sam prvi put probao Five Guys i zaljubio se u to mjesto. Da sam napravio imalo istraživanja vjerojatno bih znao i ranije, ali čak je i lijepo samo naletiti na nešto i ostati oduševljen pa je tako i bilo kada sam naletio na Five Guys u Madridu. Možda bolje da nisam odmah znao da je tamo Five Guys (njih 10ak ako se ne varam) jer bih bankrotirao samo na tim hamburgerima.

Volim parkove; oduvijek ih doživljavam mini oazama u gradovima. Mjesta od ljudi, za ljude. Da se druže, minglaju, igraju, odmaraju, uživaju… Madrid je pun parkova, velikih, sa dugim i širokim stazama u koje kad ljudi kroče kao da uspore korak naspram onog na cesti i samo uživaju.

Na glavnom trgu, u moru ljudi, istaknuo se jedan najdeblji Spiderman. Čovjek sjedi na svom stolcu i uz pomoć svog mini debelog Spidermana čuva trg od zločinaca. Kad sam se krenuo približavati uključilo mu se “spidy” osjetilo, prepoznao me kao prijetnju i započeo dvoboj. Ali nije se on još susreo sa panonskim mornarom pa sam ga prebio ko panta pitu, što bi se reklo, unatoč primljenom udarcu.

Iako je svima u velikim gradovima podzemna svakodnevica, kad god se nađem u nekoj budem kao malo dijete. Strašno su mi filmične i mogao bih biti u njima satima, promatrati ljude i tražiti nove kadrove. Tko zna jednog dana možda i Zagreb bude imao podzemnu.

Produženi vikend je proletio i došao je trenutak da se moram vratit u Zagreb. S obzirom da znam španjolski kao što španjolci znaju engleski opravdano sam strahovao da ću se izgubit putem do aerodroma i/ili u traženju terminala. Prva borba je bila pronalazak busa za aerodrom, jer šala je na meni, uopće nije bus nego vlak. Sjeo sam tako u vlak i nadao se da je pravi i da me vozi prema aerodromu. Kad sam nakon 15-ak minuta vožnje vidio znak na stanici za aerodrom kamen je pao sa srca. Iz vlaka sam se sad mogao još malo udubiti u promatranje grada dok odlazim iz njega.
Na aerodromu sam krenuo tražit autobus za svoj terminal. Vidio sam neke ljude da trče i pomislio pa možda trče na autobus. Potrčao sam za njima i uistinu, autobus je bio odmah iza ugla i kako smo ušli u njega krenuo je.
Zbog štrajka francuskih kontrolora leta avion je kasnio tako da sam uz vesele tonove hrvatskog treša, sjedeći na podu ispred gejta čekao. Kada se avion na sreću svih putnika ukazao lagano smo se svi poustajali, ukrcali i poletjeli.