Dabarski kukovi

Kako to obično biva sa Česima i odlaskom u planine, izlet na Dabarske kukove se dogodio pomalo spontano i neočekivano. Iako je plan za izlet postojao, nisam znao gdje bi išao. Na sreću, sreo sam prijatelja u penjačkoj dvorani te smo se vrlo brzo dogovorili oko izleta.

Hvala HAC-u što neki dijelovi autoputa prolaze kroz predivan krajolik

Polazak je bio dogovoren ranom zorom, u 7 ujutro, na čestom zbirnom mjestu zagrebačkih planinara, parkingu Arene. Kao i svaki put, zbog uzbuđenosti nisam pretjerano spavao pa sam izlazak iz kreveta shvaćao kao najveću muku, ne znajući što me još čeka taj dan jer nisam nikad prije bio na Dabarskim kukovima.

U planinu uvijek treba ići sa prigodnom opremom s obzirom na teren i vremenske uvjete

Prognoza je zvala dobro vrijeme i uistinu smo imali predivan sunčani dan za uživanje u planinskim putevima. Unatoč tome što smo očekivali lijepo vrijeme, znali smo gdje idemo i da postoji mogućnost leda. Opreza nikad dosta! Već na početku rute smo morali stati kako bi navukli dereze na svoju obuću. Pretpostavljam da je dereze izmislio netko tko se stalno sklizao po ledu i odlučio je da mu se to više ne da. Zbog toga mu hvala. Dereze su predivna stvar!

  • Reka na vrhu Visibaba
  • Petar negdje u šumi

Prvi vrh, stajalište, odmor, kako god želite, bio je vrh Visibaba (1161m). Travnati vrh je predivno mjesto za odmor na kojem sam nagovorio prijatelje da je to i mjesto za “ručak”. Ručak koji se sastoji od malo peciva i paštete!
Poslije ručka uputili smo se prema Bačić vrhu (1304m). S obzirom na to da smo na Visibabi proveli puno više vremena od planiranog mudro sam predložio da pojačamo tempo. Greška ljudi moji, mislim greška. Greška za mene, jer sam bio okružen ljudima kojima nije bio problem ubrzati, a pred nama je bila strmina i uspon na sljedeći vrh.

Najveći problem osvajanja Bačić kuka nije bila strmina nego led, pogotovo pred kraj, kada se uz pomoć postavljenje sajle treba popeti po stijeni i doći do vrha. S obzirom na to da se zadnjih pola godine bavim penjanjem imao sam povjerenja u sebe, svoje ruke i noge, ali unatoč tome kada bih pogledao pored sebe i vidio provaliju duboko bih udahnuo te se skoncentrirao za sljedeći pokret. Prema prirodi uvijek treba imati poštovanje, čak i strahopoštovanje. U ovakvim situacijama pogotovo.

Nakon što smo uspješno osvojili vrhove koje smo htjeli, pofotkali se kako smo htjeli, pojeli, popili bilo je vrijeme krenuti nazad i stići na zalazak sunca kako bi i njega mogli fotografirati. Spuštanje, a pogotvo brzo po snijegu, siparu i svemu ostalome mi nikad nije zabavno.
Na putu prema polazišnoj točki prema kojoj sada hitamo nailazimo na parkirani auto. Auto je parkiran uz zaleđeni makadam. Naravno da smo prokomentirali kako nas zanima hoće se ti ljudi uopće izvući i nadamo se da imaju lance sa sobom. Nedugo nakon što smo ih prošli naišli smo na tunele koje smo morali iskoristiti za fotografiranje. Dok smo se fotografirali naišli su ljudi s autom koji je bez problema gazio taj led. Simpatični planinari su stali i pitali jesmo dobro te je l’ nam treba pomoć. Osim ako su imali u gepeku neku foto rasvjetu nisu nam imali kako pomoći jer smo bili usred foto sešna!

  • GPS zapis rute

Na poziciju za fotografiranje zalaska stižemo u fotofinišu i hvatamo sunce taman na rubu horizonta. Srećom nebo je i dalje bilo toliko lijepo obojeno da smo imali dovoljno vremena za napraviti sve fotografije koje smo htjeli. Ja sam kao malo dijete trčao na sve strane. S morske strane zlatno nebo koje boja more, a s kopnene strane plavo-ljubičasto nebo nad planinama. Doslovno savršen pogled gdje god bih se okrenuo.

Nakon što je sunce u potpunosti zašlo i temperatura je počela naglo padati hitro smo krenuli prema autu. Presvukli smo se u toplu odjeću te uz odabrane treš hitove krenuli nazad prema Zagrebu.
Do sljedećeg susreta dragi dnevniče!